Zvončari - va Matujsken kraje

UPISANI SU NA REPREZENTATIVNU UENSCO LISTU NEMATERIJALNE KULTURNE BAŠTINE SVIJETA
 
Brežanski zvončari, Brgujski zvončari, Mučićevi zvončari, Munski zvončari, Rukavački zvončari, Zvonećanski zvončari, Žejanski zvončari, Zvončari Frlanije, Zvončari Vlahovog Brega, Zvončari Korenskog,
 
U vrijeme poklada (od 17. 1. pa do Pepelnice) u Kastavštini desetak grupa muškaraca u obilazi svoja i susjedna sela na višekilometarskih ophodima po tradicijskih putovima. Neki imaju maske, a neki različita oglavlja koja simboliziraju vegetaciju i plodnost. Svi imaju ogrnute naopako okrenute ovčje kože i zvona, po kojima su i prozvani zvončari. Njima zvone krećući se na različite načine, što sve iziskuje određeno umijeće i fizičku izdržljivost. Stoga se smatra da ne može svatko biti zvončar. Premda s jedne strane vidljivo utjelovljuje drevna magijska značenja rituala kojim se trebala prizvati plodnost krajem zime, ovaj je običaj i danas izuzetno vitalan. Omogućujući interakciju grupe zvončara (i ljudi koji ih prate u ophodu) sa stanovništvom sela kroz koja prolaze, zadržao je i naglasio društveno značenje i funkciju, izuzetno važnu za koheziju sela u kojima se održava, a tako i za međusobne odnose naselja u Kastavštini. Pojedine grupe zvončara i danas odbijaju odlazak izvan vlastite sredine da bi se pokazali u gradskim središtima, dok, istovremeno nastaju i nove grupe zvončara u regiji. Uz ovaj običaj vezana su i specifična jela, rukotvorstvo (izrada maski, oglavlja, zvona), plesovi i različiti oblici društvenog ponašanja.
 
Radi se o neformalnim muškaračkim grupama, no, u nekim slučajevima i o ustanovljenim Udrugama. U širem smislu, zajednicu predstavljaju sva sela uključena u ophod zvončara, s obzirom da u tome, na određen način, svi sudjeluju.
 
Pokladni period u Kastavštini započinje 17. siječnja i traje sve do Pepelnice. Nedjeljama tijekom ovog perioda desetak zvončarskih grupa obilazi susjedna sela u velikom višekilometarskog kruga, uvijek ga zatvarajući, vraćajući se u vlastito selo. Tada se zvončari pokazuju u mjestima koja i sama imaju zvončarsku skupinu, koja će im (u većini slučajeva) doći u posjet u nekoj od nastupajućih nedjelja. Zvončari tada reprezentiraju svoje selo i nastoje se pokazati u najboljem svjetlu. To znači da trebaju dobro zvoniti, da se spretno međusobno sudaraju, da iskazuju snagu, čvrstoću i izdržljivost.
 
Zvončara ima od 20 do 30 u grupi. Halubajska grupa zvončara ima ih međutim i znatno više, dok varijanta ovog običaja (u selima Žejane i Mune) podrazumijeva grupu od 2 do 10 zvončara. Svima je zajedničko da su ogrnuti izvrnutom ovčjom kožom i da oko struka imaju privezana zvona, uglavnom tri, dok samo jedno, ali veliko zvono imaju danas zvončari Halubja (istočni dio Kastavštine). U svim grupama koja imaju tri zvona zvončari se ili međusobno sudaraju, skaču u vis (Brgujski zvončari) ili pak u paru nastoje uskladiti zvonjavu (Žejane, Mune). U ruci imaju kijaču, štap. Oglavlja su im posebno osebujna: kod većine grupa riječ je o šeširu na kojem su pričvršćene zimzelene grančice i papirnato cvijeće, a još se pamte i pera koja su se u prošlosti također umetala. Grupe iz Žejana i Muna imaju šešire s kojih se spušta slap raznobojnih papirnatih traka koje sežu gotovo do poda i padaju preko lica. Halubajski zvončari imaju zastrašujuće maske na glavi – oni su ostali pošteđeni zabrane nošenja maski u vrijeme kada su je ostali zvončari morali odbaciti, jer su između dva rata njihova sela pripadala pograničnom dijelu Italije, gdje se branilo nošenje maske.
 
Kreću se osobitim korakom, koji je u mnogim selima lagano teturajući. Pri tome se međusobno sudaraju bokovima u određenom ritmu. Tijekom čitavog ophoda zadržavaju taj korak, povremeno se međusobno sudarajući Kada stignu i središte sela ili u neku okućnicu zvončari se postupno zbijaju, formirajući koncentričnu kružnicu poput puževe kućice i potom se sasvim zbiju na kup, okrenu licima prema vani dalje intenzivno zvoneći.. To je vrhunac njihovog dolaska, nakon kojeg im prilaze domaćini, nude i daruju pićem i jelom, specifičnim za pokladno razdoblje. Nakon kraćeg druženja, kreće se dalje, jer tijekom ophoda treba prijeći desetak-petnaestak kilometara.
 
Uz zvončare, grupe sadrže i još neke obavezne likove poput „kapota", vođe zvončarske grupe, ljudi koje nose bačvice s vinom za brzu okrjepu, čovjeka koji predvodi grupu noseći okićeno zimzeleno stabalce, itd. Osim lika vraga, Halubajski zvončari imaju lik medvjeda, koji stalno zbija nepodopštine i dva njegova čuvara koji ga ne uspijevaju kontrolirati. Ti, kao i neki drugi stalni likovi, i nerijetko su protagonisti prizora koji mogu biti prepoznati kao elementi folklornog teatra. Tih elemenata zasigurno ima tijekom posljednjeg dana poklada kada se lutki, pustu sudi za sva nedjela u prošlog godini, nagon čega ga se zapali.
 
U posljednjih nekoliko dana poklada, na Pokladnu nedjelju, ponedjeljak i sam dan Pusta, grupe obilaze vlastito selo, zadržavajući se pred kućama. Rukavačka grupa zvončara tada ima još arhaičniji inventar: vrećicu ili čarapu s pepelom, kojim pepele prisutne. Pred kućama sakupe otpad uokolo kuće i zapale vatru u koju "prisile” puhati nekog od ukućana. „Vražić" svojim zagaravljenim rukama omaže lica prisutnih, pretvarajući sve u sudionike.
 
Kastavština, u kojoj se odvija opisani ritual, nalazi se svega nekoliko kilometara od najvećeg hrvatskog lučkog grada Rijeke, koji je već više stoljeća mjesto širenja globalnih kulturnih strujanja. Također se na par kilometara nalazi mondeno ljetovalište Opatija, ustanovljeno krajem 19. stoljeća kao ljetovalište bečke aristokracije. Na materijalnu kulturu Kastavštine ove su činjenice imale ključan utjecaj. Za razliku od ostalih elemenata tradicijske kulture ovaj ritual ostao je neobično vitalan u kontinuitetu, kao simbol lokalnog kulturnog identiteta. Gotovo da se radi o pojavi čija je praksa rezultirala da elementi globalne i lokalne kulture koegzistiraju na manje konfliktan način. Na taj način ovaj primjer može poslužiti kao ilustracija žilavosti i važnosti nematerijalne kulturne baštine.
 
Zvončari iz nekih sela pristaju otići na Smotru zvončara u Matulje ili na karneval u Rijeku da bi se pokazali. Drugi pak inzistiraju da oni koji ih žele vidjeti dođu u njihovo selo i sudjeluju u događanju – i to ne samo kao pasivni promatrači, te da se upoznaju s cjelokupnim lokalnim kulturnim kontekstom. Obje opcije su valjane i shvatljive i odraz su stavova mještana o tome kako treba pristupiti njihovoj nematerijalnoj kulturi. Obje imaju svoju budućnost i specifičan način komunikacije, što odražava na širem planu različite mogućnosti komuniciranja i prosljeđivanja ovog običaja. Pa ipak, teško je ne prepoznati pozitivnu kulturnu samosvijest i vrijednost prve opcije.
 
Na svojim ophodima zvončari odlaze pješice u različita okolna sela, zajedno sa grupom ljudi koja ih slijedi. Na taj se način obnavljaju poznanstva i prijateljstva u regiji, među ljudima koji se možda nisu vidjeli od prošlogodišnjih poklada. Dakle, na regionalnoj razini, ne jačaju tijekom poklada samo veze unutar sela, nego i između različitih naselja u regiji. To je vrlo važno, s obzirom da se u nekim slučajevima radi o heterogenom starosjedilačkom stanovništvu (riječ je o različitim etničkim odnosno jezičnim grupama poput onih iz Brguda i Žejana), te o određenom broju ljudi koji su se nedavno naselili u tom području. Na taj se način postiže bolja integracija navedenih kategorija stanovništva.
 
Na državnoj i internacionalnoj razini vitalnost i u današnje vrijeme naglašeno društveno značenje i funkcija ovog rituala govori o tome koliko u fenomenu kojeg lokalna zajednica prepoznaje kao zajednički nazivnik svog kulturnog identiteta se mogu naći i identificirati sve generacije i profili ljudi, te koliko važnu funkciju po njen unutrašnji osjećaj zajedništva ima ovaj element nematerijalne kulturne baštine. On se pokazao jačim i važnijim od bilo kojeg elementa materijalne kulturne, a tako i komunikativnijim. U ovom slučaju on ujedno i služi kao ograđivanje od posvemašnje kulturne globalizacije.
 
Sva ova značenja trebaju se osvijestiti na potpuniji način do sada, s obzirom na još dominantan nedostatak svijesti i znanja o navedenim kvalitetama i odlikama ovog običaja.
 
Mogućnost da se time komunicira sa širim svijetom (s obzirom da je riječ o vitalnom izrazu lokalne zajednice) ukazala bi na komunikacijske potencijale nematerijalne kulture u cjelini. Na prosvjetnim radnicima, etnolozima, folkloristima i turističkim djelatnicima je da u edukacijske procese uključe građu o nematerijalnoj kulturi, koja može biti ilustrirana fenomenom zvončara. Mnogi magijski elementi kojima i danas obiluje ovaj ritual može biti polazišna točka za komparaciju s drugim kulturama koje su svijet doživljavale i doživljavaju na neki srodan ili pak različit način pokušavajući tako objasniti svijet oko sebe te na njega utjecati.
 
Pa ipak, postoji latentna opasnost od komercijalizacije tog običaja, pogotovo kod dvije-tri grupe čija su nekadašnja sela postala gradskim predgrađima. Za sada, imperative odvijanja običaja prvenstveno u vlastitoj zajednici nadjačava potrebu masovnih medija za zvijezdama koje emaniraju magijska vjerovanja iz "davne prošlosti”. S druge strane, lokalni kulturni autoriteti često ne doživljavaju tradicijsku kulturu i napose njene nematerijalne oblike kao nešto reprezentativno, te ne ulažu dovoljno napora u njeno očuvanje.
 
Uvrštenjem ovog rituala na Listu bilo bi postignuto veće razumijevanje u regiji kako za ovaj ritual, tako i za nematerijalnu kulturu u cjelini i umanjila opasnost od egzotiziranja, estradizacije od strane medija i vanjskih, nedovoljno upućenih promatrača. Također, umanjila bi se opasnost od komercijalizacije, moguće buduće ovisnosti o vanjskim poticajima i sponzorima, a time, postupno, i gubljenja kontakta s vlastitom lokalnom zajednicom te preseljenja pojavnog aspekta ovog običaja na scenu.
 
Samim nositeljima običaja to bi omogućilo dugotrajnu i punovrijednu spoznaju o vrijednosti njihovog rituala i nematerijalne kulture uopće i zasigurno motiviralo da i dalje inzistiraju na pristupima koji čuvaju ovaj ritual iznutra. Također bi dobili spoznaju o tome da su, premda jedinstveni i posebni u svom izrazu i obliku, djelić nematerijalne kulture svijeta u kojem se nalaze mnogi srodni oblici s kojima mogu na različite načine komunicirati.
 
Na lokalnoj razini zvončari su svojevrsni simbol lokalne kulture. Zahvaljujući oklijevanju nekih grupa da gostuju u turističkim središtima i glasovitim karnevalima, održan je autentičan kontekst u kojem se običaj odvija, koji međutim, nije zatvoren za vanjske posjetitelje. Štoviše, svatko tko posjeti ta sela u vrijeme poklada biti će rado viđen, već i zbog toga što on/ona dolazi na mjesto zbivanja ne očekujući da se ono preseli na ulice obližnjih turističkih mjesta. Na taj način ovaj se ritual čuva i održava zahvaljujući još jakim unutrašnjim kriterijima zajednice koja ga treba i entuzijastično održava.
 
Turistička zajednica općine Matulji (općine u kojoj se nalazi deset od jedanaest zvončarskih grupa) organizirala je tijekom nekoliko posljednjih nekoliko godina Smotru zvončara šire regije, na koju dolaze i pokladne grupe iz drugih dijelova Hrvatske i Slovenije. Organiziraju i dane "Pusne hrani” gdje su se jelima koje se konzumiraju tijekom poklada predstavile različite regije Hrvatske i Slovenije.
 
U školama u regiji zvončari su česta tema literarnih i napose likovnih uradaka, što zasigurno doprinosi razvijanju svijesti o važnosti tog običaja kod djece.
 
Neki od zvončara sami su pripremili izložbe vlastite opreme i fotografija, te maski koje su napravili. Halubajski zvončari, koji su najviše skloni komunikaciji sa sredinama izvan svog zavičaja, organizirali su se kao NGO i izradili web stranicu. U Rukavcu, selu u kojem djeluje jedna od najznačajnijih grupa zvončara, otvoren je maleni muzej, koji ilustrira većinu varijanti ovog običaja na Kastavštini.
 
Etnolozi u regiji i cijeloj Hrvatskoj već više desetljeća prepoznavaju ovaj običaj kao izuzetno bogat značenjima i funkcijama, pa se o njemu snimilo više filmova i napisalo stručnih tekstova. Ipak, nedostaje sistematičan pristup, kako u znanstvenom kontekstu, tako i na edukativnoj i popularnoj razini.
 
No, najvažnija je činjenica da je ovaj običaj živ zahvaljujući lokalnoj zajednici u kojoj on još uvijek uvelike ima funkciju i smisao i sve više mladih ljudi žele biti zvončari. S njima rade stariji zvončari, prenašajući im potrebnu vještinu. Time se ovaj običaj prilagođava potrebama današnjeg vremena, zadržavajući niz tradicijskih karakteristika. Takve su transformacije nužne da se običaj održi živim i vitalnim.
 
U ovom slučaji grupe koje održavaju ovaj običaj živim nisu folklorna društva ili specifične udruge ljubitelja, već grupe zvončara i lokalna zajednica koja je u cjelini iznimno aktivno angažirana. Bilo da je riječ o društvima zvončara (manje ili više formaliziranim) ili o njihovim ženama, sumještanima – svi oni imaju svoju praktičnu ulogu u održavanju i prosljeđivanju ovog običaja. Velika većina to čini zbog njih samih, zbog seoske zajednice i njenih odnosa sa susjednim zajednicama. Često se izluče pojedinci koji se angažiraju više od ostalih, te pišu popularne tekstove, organiziraju manje izložbe, putuju da bi vidjeli i druge pokladne grupe, izrađuju suvenire s likovima zvončara, itd. Jedan od dokaza životnosti ovog običaja je činjenica da svake godine ima sve više mladih ljudi koji se žele priključiti zvončarskim grupama.